piše: Jovo Pejović
Otac hrvatskog boksera Filipa Hrgovića, osvajača bronzane medalje na OI u Riju, Petar poručio je sinu da se ne slika sa političarima po povratku u Hrvatsku. „Znate kako ja gledam na to? Odsvira se himna, digne se zastava, političari te dočekaju i fotografišu za svoje potrebe i ide se dalje. Rekao sam Filipu j... majku svima. Ne daj im da se slikaju sa tobom. Ne zato što je on neka veličina već zato što će oko njega sada da lete lešinari.“ Da je gospodin Hrgović u pravu ne treba posebno dokazivati, na stotine sportista iz bivših republika zajedničke nam države radilo je i radi u ponižavajućim uslovima bez pomoći države. Koliko je karijera i pored nespornog talenta uništeno samo zato što sportisti nijesu imali sredstava da ulažu u sebe. S rezultatima crnogorskih sportista na OI u Riju, a naročito kad su u pitanju rukometašice mnogi nijesu zadovoljni, a dijelom ni sa rezultatima vaterpolista... Kada se njihovi rezultati uporede s rezultatima nekih svjetskih velesila, onda bismo morali biti zadovoljni. Zašto država Crna Gora te mlade ljude koji su nas toliko puta na raznim takmičenjima obradovali vrhunskim rezultatima nije dostojanstveno dočekala sada kada ti rezultati nijesu bili na nivou njihovih realnih mogućnosti? Svjetski poznata i priznata imena kao što su Bojana Popović, Katarina Bulatović, Mlađan Janović i mnogi drugi nijesu to zaslužili... Naprotiv, zbog svega što su dali crnogorskom i svjetskom sportu, bez obzira na njihove učinke u Riju, zaslužuju svako poštovanje. Da li su se i naši sportisti zapitali zašto je to tako? Meni to ne treba objašnjavati, jer se u Crnoj Gori sve politizuje pa i sportisti i sportski rezultati. Zbog toga nemali broj građana Crne Gore njihove rezutate ne doživljava kao svoje, što takođe nije dobro. Ne doživljavaju ih zato što neki sportisti dozvoljavaju sebi da se njihovi rezultati i njihova imena zloupotrebljavaju u promocijama režima bilo da se radi o izbornim kampanjama, kampanji za ulazak Crne Gore u NATO i u čemu sve ne, a u Crnoj Gori se sve mjeri politikom. Gotovo da nema sportiste u nacionalnim selekcijama Crne Gore koji se javno smije oglasiti da opoziciono misli, a vjerujem da takvih ima, jer lično poznajem porodice nekih od njih i njihovo političko raspoloženje. To je i jedan od razloga zašto su se brojni crnogorski sportisti odlučili da igraju za reprezentativne selekcije drugih država. Mnogi od njih su se u Riju našli na pobjedničkom postolju okićeni medaljama najvećeg sjaja. I to nam dovoljno govori o tome kako nam funkcionišu sportski savezi i organizacije. Te sjajne momke i djevojke, naše gore list, režimski glasači nazivaju izdajnicima i neprijateljima Crne Gore, što je još jedna u nizu naših sramota. Njihove medalje su i naše medalje ma koliko to nekome smetalo, jer svi oni koji vole Crnu Goru moraju voljeti Andriju Prlainovića, Dušana Mandića, Milicu i Anu Dabović, Bogdana Bogdanovića, Nikolu Mirotića, kao što moraju voljeti i Novaka Đokovića, Miloša Raonića, Gavrila Subotića i mnoge druge. Sport je najuzvišenije zanimanje, zato poštovani sportisti ne obraćajte pažnju na politiku, političare i njihove priče. Sport je univerzalan. Vašim vrhunskim rezultatima se raduju navijači širom svijeta. Imena mnogih od vas se u svijetu pominju s posebnim poštovanjem, zato uživajte u vašim rezultatima koja su lična karta vaših ličnosti i ne dozvolite da se vaši rezultati politizuju. Tako ćete najduže trajati u srcima onih koji istinski vole sport.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.